O! ne hajem što mi zemaljska kob
malo zemaljskoga sadrži,
ako se duga sva ljubavna dob
zaboravlja u kratkoj mržnji:
ne žalim što je očajnikâ broj
srećniji, draga, od mene,
već što ti žališ sada udes moj,
udes prolazne sene.
Ne što moji svi zdenci radosti
izviru - čudno - sa suzama,
i što poljubac pun drhtavosti
tolike godine stroši uzaman -
ne što cveće dvadeset proleća,
svenulo u sebi pre svega,
na srcu mome smrt predoseća
s teretom stoletnoga snega -
ne što trava - o, neka se mota!
kiti i okiti mo groba kam -
nego što, mrtav još za života,
plašim se, gospo, biti sam.
Нема коментара:
Постави коментар